U središtu romaneskne naracije gradnja je katedrale (kamen temeljac blagoslovio je biskup Bogdan Pulšić, 9. travnja 1431., 1547. dovršeno je popločenje unutrašnjosti, a 1555. je posvećena), povijesni kontekst romana priča je o sukobu Dalmacije s Venecijom, Mlečanima, Turcima, a onaj suvremeni kreće od ratnih hrvatskih devedesetih i vezan je uz sveučilišnog profesora latinskog i grčkog koji stiže na poziv direktora šibenskog Muzeja rekonstruirati fragmente nekih spisa iz 15. stoljeća, iz vremena početka gradnje katedrale. Nekim gradovima treba priči željeznicom, u neke treba ući cestom kroz glavna gradska vrata, nekima je put vode onaj koji ih otkriva u punoj njihovoj ambijentalnosti. Veduta Šibenika ponajbolje se vidi, kako kažu oni koji su rođeni u njegovim kamenim kućama u središtu, iz broda koji ulazi u prostor gdje se voda spaja s drugom vodom, Krka s Jadranskim morem. Vizualna uronjenost, stopljenost šibenske katedrale s gradom tada postaje posve jasna, a njezina temporalnost i prostorna dubina oblikuju jednu posve neočekivanu sliku pretapanja čovjeka i prostora. U novom romanu Ive Brešana »Katedrala« pripovjedača intrigira upravo taj odnos vremena, pripadajućeg prostora i identiteta onih između njegovih zidova. U središtu romaneskne naracije gradnja je katedrale (kamen temeljac blagoslovio je biskup Bogdan Pulšić, 9. travnja 1431., 1547. dovršeno je popločenje unutrašnjosti, a 1555. je posvećena), povijesni kontekst romana priča je o sukobu Dalmacije s Venecijom, Mlečanima, Turcima, a onaj suvremeni kreće od ratnih hrvatskih devedesetih i vezan je uz sveučilišnog profesora latinskog i grčkog koji stiže na poziv direktora šibenskog Muzeja rekonstruirati fragmente nekih spisa iz 15. stoljeća, iz vremena početka gradnje katedrale. Unutar ta dva narativna tijeka utisnuti su različiti podaci iz povijesnih dokumenata koje je autor istraživao (studije R.Ivančevića, Grubišića, Grge Novaka, F. Šišića..). Upravo se kroz njih uspostavlja dijalog o pamćenju. Onome koje osigurava kontinuitet s onim koje dolazi kao posljedica spoznaje i iskustva. Dešifrirajući znakove toga dijaloga, profesoru (Brešanovom alter-egu) se događaju ne samo ljubavna već i ona čudna i čudesna iskustva. Njih se u maniri postmodernih rezova vrlo često može razotkriti u tragovima prošlosti nepostojećih likova (ali i onih povijesno provjerljivih ličnosti) koji se susreću u romanu tijekom gotovo stotinu godina koliko se katedrala gradila. Brešan je semantičku tenziju između prošlosti i sadašnjosti prisutnu u svih deset poglavlja temeljio na odnosu individualnog i općeg iskustva pokušavajući suprostaviti puninu fascinantnog, pažljivo promišljenog kamenog zdanja i duhovnu prazninu svojih suvremenika koji ne mogu prepoznati ulogu kulturnog i osobnog pamćenja kao ishodišta kreativnosti, posebice one umjetničke. Ne može mu se pri tome osporiti poznavanje povijesnih činjenica, sakralne literature kao i one iz povijesti umjetnosti. Međutim, upravo je taj nagomilani pozitivizam naštetio erosu pripovijedanja. Posebice je tomu tako na onim mjestima u „Katedrali" koja su trebala biti natopljena npr. energijom ljubavnog govora koji se obično oko ženskih likova (Klotilda, Jelena, Katarina, Silvija, Dijana) pojavljuje kao provodni koherentni motiv. Zadovoljstvo čitanja ovoga gusto pisanog romana zasigurno bi bilo veće da je ovaj rođeni Vodičanin, a trenutni stanovnik Šubičevca, malo više pozornosti posvetio amblematici prostora o kojemu piše. Tako se u romanu ne čuje žamor ulica oko katedrale ili zvuk brojnih šibenskih zvona, ne osjeća se miris kiselog kupusa na tržnici uz koju odjekuje plač tek rođenog djeteta, ne sluti se tišina kiše na Nikolićevim opjevanim stubama u Dolcu. Nedostaje ovome romanu ono suptilno laviranje između doslovnog, prostornog i metaforičnog, onaj pogled na grad s druge strane bočate vode, nedostaje mu onaj kaleidoskop u kojemu se smjenjuju i prožimaju kulturnopovijesna znanja s intuicijom. Brešan kada je zakoračio u ovaj javni ritual sjećanja na mjesto u prostoru nije to učinio iz pozicije „zaljubljenika u grad", već se njegova spisateljska orijentiranost zadržava primarno na prikazu izvanjskih zbivanja. Ne bavi se on u romanu opisima unutarnjih dubina duše i duha Šibenčana čije su se sudbine vezivale uz ovaj prostor, ne zanimaju ga oni kojima će Šibenik sudbinom postati. Nije se kamena postojanost ljepote katedrale pred čitateljem razotkrila kao kompleksna polifoničnost jednog unutrašnjeg iskustva kao što je to slučaj s mjestima uz Dunav u knjizi „Skriveni duh Iloka" Bogdana Mesingera. „Katedrala" slijedi samo jedan tip pamćenja, ne onaj koji se kreće po punini individualnih života, već onaj kulturni koji ne dopušta čitatelju povijesni zaborav. Velika je šteta što ne nudi i nevidljive tragove, one prekrivene prašinom.