
Kogumik sisaldab novelle nüüdiskirjanikelt üle kogu maailma ja viib lugeja muuhulgas ühte prantsuse pühapäeva, lõpmatusse aega, mis jääb autost väljumise ja koduuksest sisseastumise vahele, hobuse pähe, India tänavatele, maailmalõppu Mikist ootama, surrogaatema igapäeva, kokandustundi ja muidugi reisile inimhinge südamesse. Kokku saavad autori-tõlkija paarid Szilárd Borbély ja Lauri Eesmaa, Manon Uphoff ja Kairi Look, Maksim Ossipov ja Veronika Einberg, Annie Saumont ja Maria Esko, Roman Malõnovskõi ja Ilona Martson, Bart Moeyaert ja Kerti Tergem, Kyōko Nakajima ja Alari Allik, Lutz Seiler ja Eve Sooneste, Yiyun Li ja Ann Alari, Menis Kumandareas ja Kaarina Rein, Dalton Trevisan ja Mariliin Vassenin, A. Igoni Barrett ja Heili Sepp, Alvydas Šlepikas ja Tiina Kattel, Jan Balabán ja Küllike Tohver, Lana Bastašić ja Madis Vainomaa, Kunwar Narain ja Mathura, Edina Szvoren ja Lauri Eesmaa.
Authors

Adrian Igoni Barrett was a winner of the BBC World Service short story competition for 2005. His first book, a collection of short stories entitled From Caves of Rotten Teeth, was first published in 2005 and reissued in 2008. In 2014 he was named on the Africa39 list of writers aged under 40 with potential and talent to define future trends in African literature. His father is the Jamaican poet and novelist Lindsay Barrett.



Lana Bastašić rođena je u Zagrebu, tadašnjoj SFRJ, 1986. godine. Završila je studije anglistike i komunikologije u Banjoj Luci, i odbranila master rad iz Studija kulture na FPN u Beogradu. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: Trajni pigmenti (SKC Kragujevac, 2010, konkurs edicije Prvenac) i Vatrometi (Čekić, Beograd, 2011). Samostalno je objavila knjigu priča za djecu, Nastja crta sunce (Banja Luka, 2015, ilustracije Sandre Dukić). Godine 2014. osvojila je prvu nagradu za neobjavljenu zbirku poezije na Danima poezije u Zaječaru i objavila Naivni triptih o Bosni i umiranju. Njen prvi roman, Uhvati zeca (Kontrast, Beograd 2018), dobitnik je Evropske nagrade za književnost 2020. godine. Roman je bio uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović. Preveden je na španski, italijanski, katalonski i mađarski, a u pripremi su i prevodi na engleski, njemački, francuski, ruski, turski, makedonski, albanski, slovenački i bugarski jezik. Dobila je nekoliko priznanja za kratke priče: prvu nagradu za priču na konkursu Ulaznica (Zrenjanin, 2010), specijalnu nagradu na konkursu Karver: Odakle zovem (Podgorica, 2010), te prvu nagradu na konkursu Zija Dizdarević (za 2010. i 2011. godinu). Dobitnica je nagrade za poeziju Targa Centro UNESCO u Trstu, 2013. godine i nagrade za najbolju neobjavljenu dramu u sklopu natječaja Udruženja Fercera i Kamernog teatra 55 u Sarajevu, 2013. Osnovala je školu književnosti Escola Bloom u Barseloni, gdje je uređivala književni časopis Carn de cap. Živi u Beogradu.

Lutz Seiler grew up in the Langenberg district of Gera, Thuringia (former East Germany). After training as a skilled building construction worker, he worked as a bricklayer and carpenter. During his national service in the National People’s Army (NVA) of the DDR, he started to take an interest in literature and wrote his first poems. In the summer of 1989 Seiler worked as a seasonal employee on the island of Hiddensee, a popular former East German holiday resort located west of the island of Rügen off the north-eastern coast of Germany, an experience that later formed the basis of his first novel published in 2014, Kruso. Seiler read German Studies at the universities of Halle (Saale) and Berlin up to 1990. His 2014 debut novel, Kruso, won numerous awards. Lutz Seiler is considered one of the most important German-speaking poets of today.

Alvydas Šlepikas - poetas, režisierius, aktorius. Gimė 1966 m. sausio 27 d. Videniškiuose (Molėtų r.). 1988 - 1994 m. mokėsi Lietuvos muzikos akademijoje, kur baigė aktoriaus ir režisieriaus specialybes. Po studijų dirbo Vilniaus Mažajame teatre, Lietuso nacionaliniame dramos teatre, savaitraštyje „Literatūra ir menas“. 1998 metais A. Šlepikui buvo skirta Zigmo Gėlės premija už eilėraščių rinkinį Taika tavo kraujui. A. Šlepiko kūryba spausdinta „Poezijos pavasario“, „Druskininkų rudens“ ir kt. almanachuose. Jo žodžiais sukurta nemažai dainų.

Nasceu na cidade de Curitiba, em 14 de junho de 1925. Formou-se na Faculdade de Direito do Paraná e liderou o grupo literário que publicou, entre 1946 e 1948, a revista Joaquim. A publicação, que circulou até dezembro de 1948, continha o material de seus primeiros livros de ficção, incluindo Sonata ao luar (1945) e Sete anos de pastor (1948). Em 1954, publicou o Guia Histórico de Curitiba, Crônicas da Província de Curitiba, O dia de Marcos e Os domingos ou Ao armazém do Lucas, edições populares à maneira dos folhetos de feira. A partir dos habitantes da cidade, criou personagens e situações de significado universal, em que as tramas psicológicas e os costumes são recriados por meio de uma linguagem concisa e popular, que valoriza os incidentes do cotidiano sofrido e angustiante. Publicou também Novelas nada exemplares (1959), Morte na praça (1964), Cemitério de elefantes (1964) e O vampiro de Curitiba (1965). Isolado dos meios intelectuais e concorrendo sob pseudônimo, Trevisan conquistou o primeiro lugar do I Concurso Nacional de Contos do Estado do Paraná, em 1968. Escreveu depois A guerra conjugal (1969) – mais tarde transformada em filme –, Crimes da paixão (1978) e Lincha tarado (1980). Em 1994, publicou Ah, é?, obra-prima do estilo minimalista. Seu único romance publicado é A polaquinha. Trevisan é reconhecido como um dos maiores contistas vivos da literatura brasileira pela maioria dos críticos do país. Apesar disso, é avesso a entrevistas e exposições em órgãos de comunicação social. Por esse motivo recebeu a alcunha de “Vampiro de Curitiba”, nome de um de seus livros. Além da Literatura, Trevisan exerce a advocacia e é proprietário de uma fábrica de vidros. Fonte


De boeken, het toneel en de gedichten van Bart Moeyaert zijn sinds zijn debuut in 1983 door lezers van alle leeftijden ontdekt, wat hem een aparte plek geeft binnen de Nederlandstalige literatuur. Tot de meest bekende titels behoren ‘Blote handen’, ‘Het is de liefde die we niet begrijpen’, ‘Broere’, ‘Tegenwoordig heet iedereen Sorry’, ‘Morris’. Hij publiceerde drie dichtbundels: ‘Verzamel de liefde’, ‘Gedichten voor gelukkige mensen’ en ‘Helium’. Tot 1995 was Moeyaert eindredacteur van een magazine voor jongeren, daarna werd hij fulltime schrijver. Zijn werk is vaak bekroond, zowel in binnen- als buitenland. In 2019 won hij de internationale Astrid Lindgren Memorial Award. (https://alma.se/en/laureates/2019-bar...) Zijn werk verscheen tot hiertoe in meer dan vijfentwintig talen. In 2014 werd Moeyaert aangesteld als artistiek intendant van het project Gastland Vlaanderen en Nederland op de Frankfurter Buchmesse 2016. Van 2000 tot 2021 was Bart Moeyaert hoofddocent Schrijven aan de afstudeerrichting Woord van het Koninklijk Conservatorium in Antwerpen. In 2019 verliet hij Antwerpen—de stad waar hij in 2006 en 2007 Stadsdichter was—en koos voor de rust van het groene Kalmthout.

