Nova knjiga priča Lane Bastašić ulazi u područja bizarnog, neobičnog, čudnog i gotovo strašnog. Taj registar je dosta širok ali ujedinjava ga jedan mučni, turobni, sumorni osjećaj svijeta. Svijet junaka Lanine knjige čine djeca i odrasli, to je svemir porodičnog života; svakodnevnica u kojoj su nam predočene mukotrpne scene odrastanja. Mada se ovdje više radi o neodrastanju, odnosno zarobljenošću u teškim traumama djetinjstva ili tinejdžerskog doba. Likovi Lane Bastašić nemaju priliku da se formiraju i razviju kao 'normalne' osobe nekog običnog građanskog društva. Neki od njih su pravi monstrumi, lišeni emocija, ili emotivno sakati, tako da knjiga Mliječni zubi obiluje scenama koje su daleko od bilo čega lijepog ili utješnog. Lana Bastašić ne nudi utjehu, nego u nizovima vješto ispričanih priča nudi sliku svijeta koji je odvratan, zauvijek osakaćen, sliku svijeta kojem nešto definitivno nedostaje. Počesto njene priče skliznu u grotesku, koja itekako dobro funkcioniše unutar arhitekture same knjige. Možda je centralni motiv svih priča i knjige, kao nesumnjive cjeline, stid. Stid zbog nemogućnosti života pod stegama patrijarhalnog, mizoginog, mizantropskog, mrziteljskog društvenog koda. U jednoj priči će stid natjerati djevojčicu da ubije svog oca. Iako se radi o jasnoj grotesci i hiperboli čak i takva radnja biva realistično motivirana. U ovim pričama skoro je nemoguće izvući se iz zagrljaja malograđanskog društva, a ono je, znamo to iz istorije, temelj svakog kvalitetnog fašizma ili kakvog drugog totalitarnog društvenog uređenja. Nagovještaj pobune dešava se u priči Na bazenu, gdje se stid uspješno prevladava barem za jedan trenutak. Nema hepienda u ovoj knjizi, samo surova realnost mračnog postojanja. Ideja svjetla najbolje živi u najcrnjem mraku. Lana Bastašić je napisala neugodnu knjigu o poniženim i uvrijeđenim, koji nisu nimalo idealizovani kao žrtve. Nevini svijet odrastanja ovdje je metaforički prikazan kao stravično bojno polje na kojem nema pobjednika.