To je onakav si, kakve kutije pakujes. Sve je pakovanje. I sve ima neko pakovanje. To je moja filozofija. Pakujemo kad pricamo, pakujemo kad slusamo. Pakujemo kad volimo, pakujemo kad mrzimo. Pakujemo sebe, pakujemo druge. Pakujemo sve. I pakujemo stalno. Koliko god da pakujemo, uvek postoji nesto sto jos nismo spakovali. To je, takodje, princip. Pakerski. Zato na pocetku svake selidbe napravimo kutiju, koja ostaje otvorena do samog kraja. Prva i poslednja. Za nju sam zaduzen ja. Ja pakujem nekoliko kutija u isto vreme. Zovu me Cvrle. Na pakerskom Zwerle. In the last half of the century, a diplomatic posting in Belgrade was considered to be a prize - either a reward for years of faithful service or a stepping stone to something greater. Crushed by international sanctions, embroiled in the wars in neighboring countries, the capital of Serbia suddenly became a place of great exodus, the diplomatic corps not excluded. Enter the packers, teams of young men and women who were assigned to pack up and ship out the lives of the embassy staffs. Beneath the banner "We move things", they boxed and packaged other people's things while they also packed away their own hopes and dreams.