Polazišni prostorno-vremenski kontekst romana čini Beograd 1986. godine, dakle jedan veliki grad iz vremena eksplozije Černobila, koja najavljuje apokalipsu i raspad velikih socijalističkih imperija. Pred sobom imamo dva para: Ivana i Lenu te nasuprot njima Kirila i Anu. Lena je zaljubljena u Kirila, koji je pisac, i s njim je bila u vezi. Ana je pet godina mlađa od Lene i preotela joj je Kirila zahvaljujući svojoj gotovo dječjoj seksualnosti. To je osnova koja ne obećava da će se nešto spektakularno dogoditi (i ne događa se). Akcentuirani su njihovi metafizički razgovori, posebno između Lene i Kirila - a mi kao čitatelji ne izlazimo iz njihovih misli, kao što oni ne izlaze iz svojih, tako da je radnja unutrašnja: odvija se u njihovu mentalnom ambijentu. Međutim, autorov strateški lik je Dondone, rodom Makedonac, knjižničar koji kreće u somnambulnu potragu za Don Quijoteom. Ovaj je pak u Madžunkovljevoj verziji skitnica koja često dolazi u knjižnicu, pere noge u umivaoniku na opće zgražanje svih zaposlenih, reže slaninu hrđavim nožem, a knjižničarke žive u stalnom strahu da će ih silovati. Ta tako reciklirana mizerija od Don Quijotea svjedočanstvo je o današnjem padu kategorije ˝uzvišeno˝ do kategorije ˝bijedno˝ i jedno od najaktualnijih epistemoloških pitanja današnjice - što se dogodilo s herojstvom, uzvišenim, s donkihotstvom?