Prizori u Ćelavoj pjevačici, bez pravoga zapleta i radnje, nižu se nesklapno jedan za drugim, ali kao da podliježu nekoj apsurdnoj progresiji. Supružnici Smith i njihovi gosti, g. i gđa Martin, toliko su tipizirani i karikirani da su više lutke nego dramski likovi. Premda su skupa došli u posjet Smithovima, supružnici Martin se dugo ne mogu prepoznati. Iza "engleske" glazure nazire se nesigurnost i zbrka, pod koju upad Vatrogasnog kapetana, s njegovim kvazinadrealističkim anegdotama i vicevima, podmeže - metaforički rečeno - požar rastrojstva. Likovi se otad kreću rubom jezičnog ponora, odnosno brbljavog ništavila. No, umjesto da u njemu propadnu, osuđeni su na začarani krug ponavljanja, kao što to nedvosmisleno pokazuje zaključni prizor. (Višnja Machiedo) Stolice. Dvoje osamljenika, muž i žena u dubokoj starosti, koji se još i sad nježno vole, ali vegetiraju na nekom otoku okruženom vodama (nakon potopa?), očekuju mnogobrojne goste, pozvane na svečanost posljednje starčeve objave preživjelima. Pristižu nevidljivi uzvanici što ih senilni par, u nekom svojem prividnom mentalnom teatru, ceremonijalno prima i obasiplje smiješnom udvornošću. Pozornica se tako napučuje praznim stolicama, među kojima dvoje staraca, trseći se da razmjeste i zadovolje sve te nevidljive goste, voze u sve bržem, zahuktalijem ritmu neki groteskni i očajnički slalom. Dok se čeka na Govornika, kojemu je povjereno da svojim dostojanstvenim retoričkim umijećem priopći (ne)nazočnima to starčevo "otkrivenje", Starac i Starica izriču na način malih skromnih ljudi dramu starosti, te cio niz misli, spoznaja i sudova o suvremenom svijetu i životu uopće. Obilje usputnih komičnih efekata nimalo ne umanjuje potresnu britkost priopćenih istina. Kad se napokon pojavi Govornik, dvoje staraca, sad već nepovratno razdvojenih gomilom stolaca, dakle lišenih nježnog zajedništva, držeći da je njihovo ovozemaljsko poslanje okončano, počine samoubojstvo na suprotnim stranama bine. Ali Govornik daje pantomimom do znanja da je gluhonijem, ispušta tek neartikulirane glasove i na crnoj ploči ispiše poruku: "Z Bogom Z Bogom Z O Z." Očita aluzija na kraticu SOS ne iscrpljuje višeznačnost zaključne formule. Taj završni vapaj u Stolicama prvi je scenski znak autorove potrage za Bogom. (Višnja Machiedo)